Gradeca prema Ljubljani, gdje smo putem testiraj.si dogovorili Covid test i nakon deset minuta već smo dobili tiskanu potvrdu na slovenskom i engleskom da smo oboje negativni i možemo krenuti na put. Putovali smo kroz Italiju bez problema i pokazalo se da je vožnja kamperom lakša nego što sam mislio.
Također sam bio uvjeren da nećemo imati nikakve kontrole jer su Talijani sinoć postali prvaci Europe u nogometu. Ono što je ipak bilo najljepše bilo je to što nema naplatnih stanica. Uzeli smo karticu na početku autoceste i prošli pokraj mjesta Venecije, Verone, Piacenze, Genove, San Rema … i jedini put smo platili cestarinu točno na francuskoj granici (nevjerojatno). Izgubili smo neko vrijeme dok su Talijani popravljali tunele, ali smo ipak došli u Francusku u rekordnom roku.
More se već vidjelo izdaleka i prekrasan prizor na mondenom Monte Carlu pozvao nas je da zastanemo, ali put je bio još dug. U okolici Nice prvi smo put imali problema s cestarinama, koje su bile jedna za drugom na kratkim udaljenostima i svaka je bila drugačija. Jedva sam shvatio sustav kad nas je čekao prvi pravi šok. Na jednoj od cestarina izabrani smo za kontrolu francuske carine, a čak osam carinika bavilo se kamperom. Dvojica od njih su ostala s nama, a carinik i pet carinika okrenuli su kamper do kraja (ali nismo smjeli biti pored njeg).
Ovako sam zadnji put doživio prije mnogo godina na graničnom prijelazu između Armenije i Irana. Policijski pas je tražio imamo li drogu, tražili su duhan, švercamo li nešto. ako imamo previše novca sa sobom. Nakon 15 minuta pretraživanja auta, odustali su i pustili nas dalje. Sljedeći šok bila je oluja koja je bjesnjela dok smo se vozili pokraj Marseillea, a u međuvremenu sam pomislio kako doista u Pirineje zaista nema mnogo ljudi koji se žele voziti Tour de Franceom.
Morali smo unaprijed platiti benzinske postaje na kojima smo natočili gorivo, a neki dan je moj otac platio kreditnom karticom, gdje je ubrzo obaviješten da mu je opljačkano 150 eura, a mi smo natočili gorivo za samo 94 eura. Naravno, morao sam otići do blagajne, gdje nam je službenica pokazala natpis na engleskom da će nam banka vratiti novac i naplatiti pravi iznos. Svaka cestarina ili. pumpa ima drugačiji sustav.
U Toulouseu je autocesta na koju smo se uputili zatvorena i zaobilazni put vodio nas je gradskim ulicama gdje bi se smrznuo bez Garminove navigacije. Pogotovo usred noći kada na ulici nije bilo žive duše koju bih pitao za pravi smjer. Nakon otprilike 18 sati vožnje (s kratkim zaustavljanjima) stigli smo tek do Saint Gaudensa, gdje je bio cilj 16. etape Tour de Francea. Prvo smo krenuli u pronalaženje pravog mjesta za postavljanje kampera uz stazu.
Na Tour -u su zatvaranja cesta vrlo rana i nakon određenog sata na stazu nisu dopušteni kamperi ili biciklisti. Odlučili smo se za posljednju padinu Cote d’Aspret Sarrat i pronašli parkiralište uz cestu. Prednost kampera je i u tome što smo, unatoč činjenici da je već bio dan, uspjeli zatvoriti sve rolete i ući unutra tako da je bio potpuno mrak pa smo spavali pet sati.
Očekivao se hladan, kišan i vjetrovit dan, ništa ugodno za razveseliti, a kamoli za bicikliste, koji su se brinuli, kako će se opet smrznuti. Ipak, bilo je zaista zanimljivo vidjeti starinske automobile kako se voze stazom, a još više prateću karavanu vozila sponzora koja prate Tour i neprestano bacaju sponzorske proizvode među ljude koji su se okupili u velikom broju i stvorili ugodnu atmosferu.
Tada su kraj nas proletjeli prvi biciklisti, a kasnije i Tadej koji se skrivao u vrhu kolone. Bilo je to dovoljno za prvi kontakt jer su vrhunac bili sljedeća dva dana kada su postojale dvije odlučujuće planinske etape. Nakon etape možete zaglaviti s kamperom barem dva sata na licu mjesta jer je potrebno dosta vremena da se cesta očisti od prometa kako biste se mogli premjestiti na drugo mjesto.
Mama nas je spasila jer smo sa sobom imali svu hranu i piće i sve dok se cesta nije raščistila lijepo smo jeli (još jedna velika prednost autodoma je to što imate sve pri ruci). Kako biciklisti stižu tek oko 17 sati, kasno smo krenuli prema Saint Lary Soulanu, gdje smo krenuli na 16 km dugoj padini Col de Portet u mraku, gdje je bio cilj 17. etape. Padina je izgledala užasno strmo, a moj otac je upravljao kamperom dok smo se vozili pokraj zagrijanih navijača koji su se zabavljali uz cestu, neki točno na cesti, zaustavljajući svako vozilo.
Naravno, sva parkirna mjesta duž rute bila su puna i svatko tko nije bio na Tour de France ne može ni zamisliti koliko ga logistika čeka u nadzoru etapa. Najgore je jer nitko ne zna kada će cesta biti zatvorena i na kojem dijelu će se zatvoriti. U koje vrijeme. Kako bi to bilo jednostavno riješiti web stranicom posvećenom upravo tome, ali Francuzi očito preferiraju kaos.
Kad smo stigli na oko osam kilometara ispod vrha došlo je do potpunog zatvaranja ceste i nismo mogli dalje, ali postojala je još jedna cesta koja je išla do obližnjeg skijališta, gdje smo unatoč kasnom satu pronašli drugo mjesto za naš kamper. Na nadmorskoj visini od oko 1700 metara zaspali smo kao bebe (još jedna prednost kampera je to što imate spreman krevet i samo legnite i zaspite).
Probudili smo se u svježe jutro i jednostavno nisam mogao vjerovati koliko je kampera oko nas (sve moguće marke kao da dolazim na sajam kampera). Može li biti išta ljepše od doručka s prekrasnim pogledom? Postavite stol i dvije stolice, a zatim se stol preklopi, doručak vas čeka u trenu spreman. Zatim priprema bicikala, koji su obavezna oprema za pratnju ture, jer je to jedini način da dođete do pravih lokacija na vrhu brda.
Sa sobom sam imao električni bicikl Cube, a tata je imao poseban. Kad smo se jučer odvezli u dolinu do mjesta gdje je cesta bila zatvorena, čekao nas je dodatni šok. Cesta je već bila zatvorena za bicikliste i odlučio sam pješačiti osam kilometara do vrha padine, gdje su biciklisti stigli za nekoliko sati, ali je moj otac odabrao drugu rutu i odlučio proći biciklom pored policijskih barikada.
Mnogi drugi biciklisti koji su zapeli došli su na istu ideju, a bilo je i smiješno gledati kolonu biciklista kako se kotrlja niz strmu livadu zemljanom cestom kako bi izbjegli policijski punkt. Turneja je ponekad prava komedija, ali jamčim vam da se zaista isplati otići vidjeti o kakvoj se planinskoj pozornici radi. Dok sam se kretao pješke uz strmu padinu, ubrzo sam naišao na obitelj Tadeja Pogačara i objasnili su mi kako se voze po Tour -u sa sponzoriranim kamperom Carthago od Tadeja, koju on koristi. Bilo im je jako drago i kad sam uživo upoznao majku Marjetu, bilo mi je jasno odakle Tadeju takva odlučnost i samopouzdanje.
Nastavio sam upoznavati mnoge zanimljive obožavatelje i budući da sam nosio Tadejevu majicu, stalno su razgovarali sa mnom. Tadej postaje prava svjetska medijska zvijezda i uskoro će ga više ljudi u Francuskoj poznavati nego u Sloveniji. Upoznao sam i dosta drugih Slovenaca i nema ništa ljepše nego usred Pirineja zapjevati slovensku pjesmu iz sveg glasa.
Zaista lijepi pogledi, zanimljive debate s brojnim obožavateljima iz cijelog svijeta, gdje susrećete samo prave ljubitelje sporta koji vole biciklizam. Zadnja dva kilometra imala su ograde pokraj kojih sam se probijao sve do vrha prekrasnog uspona Col de Portet (2.215 m).
Na vrhu (gdje je zimi skijalište) vladala je prekrasna atmosfera i bio je postavljen ogroman ekran na kojem sam neko vrijeme gledao utrku uživo, a zatim otišao navijati uz stazu. Uvijek sam htio trčati sa slovenskom zastavom na Tour de France i našao sam prikladno mjesto gdje nema ljudi. Već sam najavio da će Tadej danas pobijediti, a kad sam vidio kako se utrka razvija, bio sam još sigurniji. Sve se događa tako brzo da jednostavno imate samo dvije mogućnosti, ili bodriti sa slovenskom zastavom ili fotografirati. Na prvu sam se odlučio, jer je najvažnije pomoći Tadeju kad je na izmaku snaga. Da mu da energiju za posljednjih 600 metara uspona. Odjednom su pored mene proletjeli policijski motori i već sam vidio biciklistu Carapaza i našeg Tadeja iza njega kako ga sustiže. Kad su došli k meni, krenuo sam iza ograde sa slovenskom zastavom (na odgovarajućoj sigurnosnoj udaljenosti) i vikao i bodrio Tadeja. Bili su toliko brzi da sam trčao punom brzinom da bih ih mogao pratiti.
Nakon 50 metara više nisam mogao trčati tako brzo, a moje posljednje ohrabrujuće riječi Tadeju bile su: “Izdrži za Uršku …”Ali moram reći da je Tadej kasnije lako dotrčao do Carapaza i Danea Vingegaarda i slavio pobjedu na kraljevskoj pozornici Toura.
Naravno, odmah sam otišao na vrh kako bih pratio dodjelu nagradu i proslavio s ostatkom slovenskih navijača. Zanimljivo je da je dodjela nagrada već završila kada posljednja skupina biciklista (tzv. Skupina) nije ni stigla do cilja. Na summitu sam pozdravio i sportskog direktora Tadejeve ekipe UAE Emirates Andreja Hauptmana kojeg sam upoznao prije nekoliko mjeseci i koji je upravo davao intervju našim medijima.
Tada sam, na sreću, uspio gondolom otići u dolinu, što mi je jako skratilo putovanje i tako sam uspio uhvatiti slavlje u klupskom autobusu ekipe UAE Tadej. Jednom kad doživite takvu pobjedu, nikada je ne zaboravite i zato su takvi događaji toliko posebni i svake godine stotine tisuća ljudi odlučuje pratiti najveću utrku na svijetu s kamperom (navodno je gleda milijardu ljudi putem TELEVIZORA).
U večernjim satima, kada je promet bio rasterećen i kad smo se mogli spustiti u dolinu, imali smo dvije mogućnosti doći do polazišta za sljedeću planinsku 18. etapu s ciljem Luz Ardiden. Odlučili smo se za lijepu panoramsku cestu preko Col d’Aspina (1.489 m), a zatim smo htjeli ići kamperom preko kultnog Tourmaleta.
Naravno, Francuzi su bez obavijesti i bez znakova upozorenja u dolini zatvarali prijelaz preko Col du Tourmaleta, koji smo zatekli u jedanaest sati navečer, kada smo došli dva kilometra ispod vrha prijevoja (na nadmorskoj visini od oko 1800 m), gdje je cesta bila zatvorena.
Zato smo se morali vratiti istim putem u dolinu. Umjesto dva sata, kretanje je trajalo neplanirano četiri sata preko Lourdesa do Luz Saint Sauveura, gdje smo srećom zatekli raskošan travnjak tik izvan grada, koji je već bio gotovo pun kampera. Umorni od sve logistike i smjena, na kraju dugog dana samo smo legli na mekani krevet i u trenu zaspali.
Probudili smo se u prekrasno jutro. Grad Luz Saint Sauveur bio je prekrasno uređen i bio je jedan od onih dana kada ste sve uspjeli uskladiti. Sa sobom sam imao električni bicikl Cube, koji je neophodan za pregled planinskih etapa. Već tijekom vožnje po mjestu vladala je luda atmosfera, a još bolje kad smo se vozili uz padinu dugu 14 km.
Bilo je mnoštvo ljudi i biciklista, koji su se okupili prema vrhu brda Luz Ardiden visokog 1.720 m, gdje je bio cilj etape. Sva parkirališna mjesta već su bila zauzeta autodomovima. Nasred brda začuđeno sam pogledao kad sam ugledao mještanina kako skače uz brdo s gipsom na nozi i štakama. Ništa ne zaustavlja prave obožavatelje. Upoznao sam obožavatelje iz kluba belgijskog biciklista Grega Van Avermaeta, kao i Kolumbijce, Ekvadorce, Španjolce i Francuze, koji su navijali za Thaddeusa. Ljudi su navijali uz cestu, a neki su iscrtali natpise na asfaltu.
Mnogi su sa sobom imali stolice i međuobrok jer su za obilazak odvojili cijeli dan. I sam sam uživao u električnom biciklu. Vozio sam se u okruženju ture i lako prestigao ostale rekreativce. U međuvremenu sam primijetio jednog Španjolca koji je također vozio električni bicikl u sprintu do prve oznake na cesti, gdje nam je bio improvizirani cilj, pokazao mu da su Slovenci trenutno najbolji biciklisti. Nosio sam majicu s Tadejevom slikom i toliko me ljudi zvalo Pogačar da sam osjetio da će uskoro Tadej biti poznat više Francuzima nego Sloveniji. Postaje uistinu svjetska zvijezda.
Prekrasan asfalt, lijepo vrijeme i prekrasna atmosfera učinili su dan savršenim. Na najgoroj padini postavio sam turbo pogon na bicikl i odletio uz brdo poput profesionalnog biciklista. Jedina razlika je bila u tome što sam mahao slovenskom zastavom. S električnim biciklom Cube biciklizam mi je postao užitak čak i na najstrmijoj padini. Zadnja dva kilometra postavili su ograde i kad sam odvozio do vrha staze, gdje je skijaška staza, čekalo nas je stotine navijača koji su na vrh došli biciklom. Tamo smo uživali na suncu, slikanje, kušanje izvrsnih kobasica, rasprave s obožavateljima …
Upoznao sam i obitelj Tadeja Pogačara i drugih slovenskih navijača, a na slovenskom zavoju oko kilometar ispod vrha zajedno smo čekali Tadeja i ostale bicikliste. Ubrzo su naišla smiješna promotivna vozila koja su obožavateljima bacala poklone (Asterix se također vozio vozilom). Zatim vrhunac, kada su se približili prvi biciklisti s Tadejem na čelu. Samo su proletjeli pokraj nas. Uz naše glasno navijanje i mahanje slovenskim zastavama, vjerovali smo u pobjedu.
Neću zaboraviti kako sam se družio s Tadejevim roditeljima ispred svog pametnog telefona, gdje smo gledali zadnjih 500 metara utrke i zajedno se veselili. Ludo što radi Tadej. Na kraju sam imao dug razgovor za glavni francuski radio, a ujedno će se naše mahanje slovenskim zastavama upotrijebiti za snimanje nadolazećeg dokumentarca o Tadejevoj partnerici Urški, koja je i profesionalna biciklistica.
Uslijedilo je svečano proglašenje pobjednika i dodjela majica, gdje je Tadej dobio čak tri. Budući da je na svečanosti bio i francuski predsjednik Macron, sve je to bilo još svečanije, a za nas je to značilo da smo morali čekati dodatni sat da bismo se mogli spustiti tek kad predsjednik ode.
Silazak je bio divlji i od sreće sam vrištao gotovo na svakom koraku. Postavljanje zavoja i pretjecanje biciklista kao u stara vremena, dok sam još trenirao biciklizam i družio se i slavio s ostalim slovenskim navijačima u dolini. Onda me opet čekala udobnost našeg auta, gdje su me čekale kuhinja i topli krevet.
Sljedeće jutro ustali smo u četiri ujutro i odvezli se oko 1600 km prema kući, za što smo potrošili samo 18 sati i istog dana kući došli puni dojmova. Lijepo je putovati kamperom i to je zasigurno najbolji način za gledanje Tour de Francea.
Zaključak: Bilo je ludo i za pamćenje. Kamper iz Robete doista je bila zakon i nisam vjerovao da se može voziti tako lako kao automobil. U tri dana doživio sam dvije pobjede Tadeja Pogačara koji je postao najmlađi dvostruki pobjednik Tour de France u 118-godišnjoj povijesti najpoznatije biciklističke utrke na svijetu. Tadej je ambasador autodoma Carthago, koji mu pomaže svojom udobnošću kako bi postigao najveći uspjeh i rado ću nastaviti navijati za njega.
Rezervirajte svoj autodom u Carthagu za srpanj 2022. kako biste vidjeli Tour de France dok idemo po novu pobjedu.
Uroš Ravbar
P.S. I ne zaboravite da je autodom Carthago namijenjen pobjednicima. Cijeli sam život želio je osvojiti. A ti?
